Mumije Egipta: Mumificiranje i tajne mumija
Mumija je ljudsko tijelo koje je nakon smrti očuvano pomoću voska ili katrana, u postupku za koji se rabe dva pojma: mumificiranje i balzamiranje, a koji upućuju na smole za oblaganje tijela.
Kad je u pitanju mumificiranje, do njega može doći i slučajnim izlaganjem tijela kemikalijama, velikoj hladnoći, vrlo maloj vlažnosti ili nedostatku zraka kada tijelo potone u blatište.
Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta – jedne države na sjeveru, a druge na jugu – koji su pak nastali povezivanjem više neolitskih kultura – korijene njegove mitologije treba tražiti u tradicijama pretpovijesnih naselja.
MUMIFICIRANJE BOŽANSTAVA: Religijska struktura Egipta isprva je bila polivalentna. U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris – antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet (lešinarska božica).
Egipćani su vjerovali da nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (eg. Duat ili Amenti). Amenti znači “zapad”. Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje, zalazeći na zapadu, odlazi “u nepoznato”. Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge, Duat je potpuno odvajanje od poznatog svijeta, uzlet do zviježđa u kojima borave bogovi.
POSTUPAK MUMIFICIRANJA ILI BALZAMIRANJA: Mumificiranje je bilo postupak kojim se konzerviralo tijelo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano.
Iako najstarije mumije datiraju iz razdoblja od prije 5000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene su za Srednjeg kraljevstva. U jednoj spilji kraj Luxora egiptolog Winlock je otkrio masovnu grobnicu 60 vojnika koji su poginuli ratujući u postrojbama Mentuhotepa I., tijekom borbe za ponovno ujedinjenje Egipta. Tijela vojnika bila su kvalitetno mumificirana i omotana povojima.
Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Iz tog je razdoblja ostalo očuvano niz faraonskih mumija koje se i danas mogu vidjeti u muzejima diljem svijeta. Tijela mrvih bivala su očišćena vađenjem unutarnjih organa, potom izložena dugotrajnom djelovanju konzervansa, te napokon premazivana balzamima i umotana u povoje.
Mogla su dobiti i dodatne zaštitne slojeve poput tzv. kartonaže (smjese od platna i blata) odnosno zalijevanjem u bitumen. Postupak stvaranja mumija prilično je točno opisao Herodot (Hist. II 86-91) koji je tvrdio da je proces trajao čak 70 dana. Budući je mumificiranje ujedno predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja ne ulazi samo mehanička obrada umrloga.
Izvor: wikipedia; znanje.org
